Bez Sjene by Zoran Novak (children's books read aloud .TXT) 📖

sam lijecnikove rijeci: staklene kosti. Od toga da sam ga samo uhvatio za ruke i udario ga glavom u prsa ispalo je da sam mu slomio obje ruke u zapescima i iscupao ih iz ramena. Mozda sam ovo iskustvo mogao steci i na drugi nacin. Na manje bolniji.
Otkrio sam da ce u zivotu biti ljudi koji me nece razumjeti, koji me nece moci cuti i znati o cemu ja to pricam, ljudi cije ce predrasude i neznanje stvoriti sliku o meni. Ali radi svega toga ne zelim vise svoju dusu opterecivati tudom krivicom.
Nikada nismo sami. Uvijek se u nama kriju doktor Jekyll i mister Hyde

S ONU STRANU DUGE

Ovo je odlomak jedne ideje koju vecim dijelom jos uvijek nosim u glavi. Nadam se da ce jednom cjela izaci na svjetlost dana.

S ONU STRANU DUGE

zivot je prepun nevjerojatnih stvari. Cak i laz kad-kad zvuci poput ciste istine, a istina se ponekad doima poput prave izmisljotine. Necu pokusavati da vas uvjerim u istinitost bilo cega. Jednostavno cu vam ispricati pricu onako kako se desila. Jednim dijelom kako sam je ja cuo od drugih, a dijelom i kako sam sam u njoj bio akter. Vi koji je budete citali odlucite o tome koliko je istinita. Uzivajte.

* * *

Opet je sanjao onaj isti san. San sto ga je poput vjernog pseta pratio u stopu iz noci u noc. I opet je gledao kako, kao raspomamljena zvijer, automobil juri na njega. Gutao je metre sto su ih razdvajali i sa svakim prevaljenim metrom, cinilo mu se, postajao je sve veci i veci. A on je stajao na istom mjestu dok ga je vlastiti strah, iznutra, zapljuskivao kao plima morsku obalu. Noge su mu utonule u tlo. Nije mogao niti da ih pomakne, otkazale su mu posvemasnju poslusnost. Oko sebe je cuo ljude kako mu nesto govore, vicu, ali zaglusujuce bubnjanje vlastita srca koje mu je odjekivalo u usima prijecilo mu je da ista cuje, a jos manje da razumije. Vec je mogao da, kroz vjetrobransko staklo, na vozacevom licu jasno vidi izraz straha i nevjerice. Vidio je cak i njegove drhtave usne koje su se bezglasno otvarale u pokusaju da mu nesto dovikne. Tijelo mu se skupilo, a svaki se misic u njemu napeo do krajnjih granica ocekujuci udarac. Dobro je znao da do njega nece doci, jer bi svaki put dosavsi do tocke u kojoj je njegov strah prijetio eksplozijom onaj suludi scenarist nocnih mora u njegovoj svijesti promijenio kadar.
Sada se odjednom nasao napusten u dugom polumracnom hodniku lezeci na bolnickim nosilima. Kroz tisinu do usiju bi mu dopirali priguseni krici, iako je sve oko njega odavalo utisak napustenosti. Svim je silama pokusavao da se okrene, da mozda kroz tamu uspije vidjeti tko se to jos zajedno s njim nalazi na ovom mjestu. Ali jedino sto je mogao, tek slabo pomjerati glavu lijevo- desno. Probao je i da se oglasi. Sve sto je dobio bilo je tek tiho krkljanje koje mu je dopiralo iz grla. Strah je, opet, bio tu, s njim, obavijajuci ga njezno kao kakva kukuljica koja zeli da ga zastiti od ostalog svijeta. Ili da ga odvoji od njega. Prostor oko njega se iznenada ispuni mnostvom likova. Pojavljivali su se poput duhova, odasvud i niotkuda, jednostavno bi se samo odjednom nasli pred njim. Bili su to groteskno iscereni likovi. Sa znatizeljom su se nadnosili nad njim, promatrajuci ga u tisini svojim velikim, izbuljenim ocima za koje mu se cinilo kao da ce svakog trena ispasti iz ocnih duplji. Tamne jame njihovih usta iz kojih je curilo, i smrad nutrine koji se iz njih osjecao vidio je pred sobom dok su mu se bezglasno cerili u lice. Strah sto se zrcalio u njegovim ocima cinio ih je veselima i oni ubrzo pocese oko njega da igraju. Bio je to ludi vrtlog trzanja, skokova i svakojakog prevrtanja. Dijelom svijesti uhvatio se kako vec neko vrijeme osluskuje blagu, hipnoticku melodiju koja mu se uvlacila u tijelo i obuzimala ga svega, i do najmanjeg zivcanog zavrsetka. Nosila je u sebi nesto umirujuce i bez veceg ispitivanja o cemu se radi, jednostavno joj se prepustao. Vise mu se ni vlastiti strah nije ucinio tako velikim. Zazelio je samo jedno, ono sto je otkrio da mu ta umirujuca melodija govori, zelio je zaboraviti. Polako, umiren, tonuci u neku laku pospanost, krajickom svijesti shvatio je da ljuti sto im bjezi izvan dohvata likovi oko njega plesu sve bjesomucnije sto mu je izazivalo vrtoglavicu. Isprva je blago, ali uskoro sve brze i brze sve oko njega nestajalo u suludom kovitlacu. Kao da ga je zahvatio nekakav vrtlog. Odjednom se nasao u potpunom mraku. I osjetio je kako nezaustavljivo pada. Padao je…padao…

* * *

U trenutku kada je osjetio da mu je srce preskocilo za jedan otkucaj probudio se obliven znojem koji se jos uvijek osjetio po netom prozivljenom strahu. Lezao je u svom krevetu.
- Ah, boze, kako mrzim jutro!- bila je prva misao sto mu je jurnula kroz glavu. Jos uvijek je lebdio negdje na pola puta izmedu sna i jave, i jos je u ustima osjecao okus vlastitog straha. Posljednje slike sna polako su blijedjele u svijesti. Srce se smirivalo vracajuci se svome normalnom ritmu. Bio je sad vec potpuno budan, ali je i nadalje s nekom upornom tvrdoglavoscu, u nekom samo njemu znanom bijesu stiskao oci drzeci ih cvrsto zatvorene. zelio je na taj nacin odagnati sunce sto se stidljivo i krisom, zajedno sa prigusenom bukom novog jutra, kroz prozor uvlacilo u sobu.
I uistinu, napolju se radao jos jedan novi dan. Nakon nocne tisine na ulicama su se ponovo culi oni rijetki prvi automobili. Svojim jakim motorima brujali su gradski autobusi vozeci ljude na posao. Bat njihovih koraka i tihi sneni glasovi culi su se dok su zurili na svoja radna mjesta. U obliznjem parku iz gustih krosnji drveca svojim su se pjevom javljale i prve ptice docekujuci novi dan. Po cvrsto stisnutim vjedama osjecao je laku, bockavu toplinu tek probudenog sunca. I igru svjetla i sjene kako god bi mu ono poigravalo po licu. Dobro je znao da je jos jednom izgubio. Od spavanja nije bilo vise nista. Tek poslije nekoliko poduzih trenutaka otvorio je oci usput trgnuvsi pokrivac sa sebe. Zamisljeno je skrstio ruke pod glavom i sa najvecim uzivanjem lijeno se protegnuo u postelji.
Kratki, ali prodorni zvuci melodije svojim su mu tonovima punili glavu i polako ga vracali u stvarnost. Trgao se. Mora biti da je na trenutak zadrijemao. Mobitel je oglasavao pristiglu poruku.
- Tko bi to mogao biti, tako rano?! – pomislio je u sebi. Sat na displeju aparata pokazivao mu je da i nije vise tako rano. Negdje su, bez traga, nestala puna tri sata. Bogme, i nije samo zadrijemao vec je dobro odspavao. Prvo je u nevjerici nekoliko puta iscitao poruku prosto ne vjerujuci svojim ocima i onome sto pise, a onda je iz grla oslobodio veseli osmjeh sve jednako odmahujuci glavom. Provjerio je broj u prvi mah misleci da se to netko od prijatelja sali s njim u rano jutro. Dobro, ne bas jutro vise dan. Ali broj je bio nepoznat i nista mu bas nije kazivao.
- Ovu ti poruku saljem sa prijateljicinog mobitela. – pisalo je. Nemoj me odati, molim te!! Ona je dobra i zgodna djevojka, ali povucena i usamljena. Ako imas dobro srce posalji joj koju njeznu poruku. Hvala.
Gledao je i gledao uporno u ta slova kao da bi mu ona mogla otkriti jeli ovo istina ili tek necija luckasta sala. U jednom trenu prvi poriv bio mu je da sve izbrise i zaboravi, ali tko ce znati zasto prst mu zastade iznad same tipke za brisanje. Ostavio je poruku. I u tom jednom neobjasnjivom djelicu vremena, kada se sudbina poigra s nama zapocinje i ova prica koja ce izmijeniti nekoliko ljudskih zivota.
- Vrijeme je za ustajanje!! – opomenu sam sebe. Laganim pokretom smaknuo je pokrivac sa sebe otkrivajuci svoje, sada mirne noge, u pidzami. Teski uzdah mu se vec i neprimjetno otrze sa usana. Grabeci pidzamu iznad koljena podigao je prvo jednu bezivotnu nogu ostavljajuci je da visi preko ruba kreveta, a onda je to isto ponovio i sa drugom. Znao je u sali govoriti, ali potiho i da ga ne cuje mati, jer je naucio koliko je bole njegove rijeci, da bi vrlo lako mogao raditi u cirkusu s tom spretnoscu koju ima. Nakon toliko godina mogao je dohvatiti kolica, jednim ih trzajem razvuci i jos ne bi sve sjelo u svoje utore i skljocnulo, a on bi se uz pomoc svojih jakih ruku bacio u sjedalicu. To je izveo i ovaj put. Sjeo je u kolica i osluskivao oko sebe, iako je znao da je sam u stanu. Da ga po starom, dobrom obicaju dorucak ceka vec na stolu, i salica mlake crne kave. Mama je vec odavna u banci, na poslu. Nije mu preostalo nista drugo nego da krene naprijed. Posto se umio i nekako na jedvite jade uspio pocesljati svoju nemirnu kosu, ubacio se u svoju najdrazu trenerku i krenuo put kuhinje. Kako je to vec islo kod Tomislava dorucak je nestao sa stola u nepunih nekoliko minuta. Bila je to jos jedna od stvari kojih ga je mati bezuspjesno pokusavala odvratiti.
- Znas kako te je grozno gledati da tako prozdires hranu. – govorila mu je nebrojeno puta pokusavajuci ga natjerati da jede sporije. Ali nije islo. Kavu je jednostavno prolio u sudoper. Nije je mogao piti hladnu. Nista za to – pomislio je – popice je vani. I dok bi udario dlanom o dlan Tomislav je vec bio na ulici. Lagano se vozikajuci krenuo je put «Brloga». Bio je to obliznji kafic u koji je volio navracati samo zato sto su imali terasu. Nije se kolicima morao muciti oko stepenica, a i tamo su ga dobro poznavali, pa nije bilo niti onih radoznalih pogleda. Bilo je to kod druge cigarete, kavu je vec gotovo ispio, i zavaljen s izrazom posvemasnjeg uzivanja prepustio se milovanju blagog sunca, kada su mu se misli vratile na onu cudnu poruku.
- Netko misli da je dovoljno lud da moze slati takve poruke. – izgovorio je na glas ponovno je citajuci. E, pa prijatelju drzi se samo. Sada ces vidjeti pravu ludost na djelu!! – prsti su mu zapoceli brzi ples po tastaturi. U ocima mu je sjao neki vragolasti pogled dok su se usnice razvlacile u naznaku smjeska.
- Javljam ti se, jer kristalna kugla, eto, da trebas prijatelja, otkrila mi je sve to.
I poruka ode. Ostalo je samo da saceka i dozna sto li ce se sada dogoditi. Cekanje i nije bas bilo duga vijeka, jer iznenadujuce brzo stiglo je pitanje.
- Tko si ti ?!
- Tako znaci. – pomisli Tomislav. Probudili smo neciju radoznalost. Ili je s druge strane osoba koja stvarno ne zna sto se dogada, ili je odlucila prihvatiti igru. Pa, neka bude.
- Tek usamljeni duh iz carobne svjetiljke. Glasio je Tomislavov odgovor. Mozda je radoznalost i ubila macku, ali osoba s druge strane ipak je odlucila