P O E Z I J A by IVAN ADAMEC (ebooks online reader TXT) 📖

Poljubile se dvije kapi
u raju oblaka
i gledaju odzgo
u zelenu divotu
-svaka.
Vesele se tom svijetu
čedno
i poletjele zrakom
vrijedno
te uz smijeh ki¨e
rasprsle se dvije kapi
male
ni sluteći nisu mogle znati
da su nekom ¸ivot
-dale !

La¸ni idoli
sa jumbo plakata
uspje¨no obećavaju
hrpetine la¸i.
Zakr¸ljala trava
kao trula salata
preko psećih govana
prijateljstvo tra¸i.
Ovo vrijeme nema danas
daleko je sutra
o jučer samo slu¨am.
Puno tra¸e od nas
¸ivot nam izmiče i pada
poput kruha iz ruke
na onu stranu
gdje obično ima putra.
Potro¨ene iluzije
i tlapnje razne
to je svijet u kojem ¸ivim
poput probu¨ene
stare kante -prazne.

Mo¸da tvoje
oči sanjam
IZGUBLJENA LUTKA
i crvenu mrlju
na tvom licu
¨to poljubac nutka.
Mo¸da tvoje
grudi sanjam
na uglu jastuka.
Da bar¨un tvog
tijela procuri kroz moje ruke
tad ne bi znao ¨to su muke
IZGUBLJANA LUTKA.
Mo¸da sanjam tebe
u pustom polju
gdje se samo ¨eva kreće
daleko tamo
gavranovi dreče..
A dvije ruke
tresu mojom du¨om
tvrde kao alem
grube poput - drvosječe!

Zar mi ne mo¸e¨ reći
onako obično: - ne seri!
Zar je vjera jedina podloga
za komunikaciju?
Zar postoji samo jedan bog?
Tvoj?
Zar ne mo¸e¨ shvatiti
da je dijalog - rukovanje du¨a?
Zar je potrebna ta tvoja gestikulacija
sa - AK 47 u jednoj ruci?
Zar sa patnjom koju nanosi¨
misli¨ da ima¨ pravo na tuđu ispriku?
Zar tra¸i¨ tu od mene ispriku
jer si me - proma¨io?
Pa, dobro!
Evo, ispričavam se
¨to si me proma¨io
Ispričavam se ¨to sam jo¨ u stanju
reći ti ono ¨to mislim o tebi.
Ispričavam se ¨to te nisam
mogao upoznati
niti pogledati u oči
jer je to netko drugi
spriječio u ovom momentu
koji si mu vjerojatno
ti nametnuo.
Ispričavam se ¨to sam stavio
i tvoju najnoviju sliku
znajući da te i drugi neće prepoznati
osim onih tvojih drugova
- po oru¸ju...

Ja pijem svakodnevno
mrski otrov sebi namjenjen...
Sunovraćujem se u beznađima
antracitno obojnim
bez kraja i početka. Ja mrzim.
Ja se u¸urbano bodem
mutnim odbljescima sjećanja
eksplicitno tra¸eći
ponavljanje do kasapljenja.
Vrijeme bez distance. Ja mrzim.
Ja se zatvaram
u tom kobnom krugu
bje¸eći od pomaka
i nabreklih vena
u crnilo memorije
ja mahito urlam. Ja mrzim.
Ja drhtavo tra¸im
prokleto koplje

da ga zabodem u neprospavane noći
i da rasparam nepostojeća jutra

jer naprosto ja samo - mrzim!

Prekopavam i popikavam
se u sjećanjima...
Jo¨ uvijek
se gu¨im u navikama...
Moj dan
vi¨e nema jutra
ni vjetra
ni ki¨a...
A list treperi
sumorno čekajući
svoju jesen
bez ploda
bez nada
samo
pad.
Usporava ritam
svijetla
mrači se...
Na putu
pra¨ina mazno lije¸e...
Tiho, skoro nijemo
cirkus odlazi...."

Davno je pro¨la ponoć.
U prozorskom odrazu
natječem se sa budalom.
Ja gledam van,
on gleda unutra.
Na podu zadovoljan pas
gromoglasno hrče.
"Koji od nas je u pravu?"
upitam onog u odrazu.
On samo miče usnama.
Neka nijema budala.
Ja bar mogu čuti
samog sebe.
Da li je to prednost?

Če¸nja je kap vode
pokrenuta na vrućem dlanu
izgubljenim u pustinji...
Če¸nja je miris praskozorja
dosegnut prerezanim ¸ilama
okrutne stvaronsti...
Če¸nja je tihi ¨apat
molidbeno upućen
smrvljenim trenucima pro¨losti...
Če¸nja je grčevito trzanje
zmijinog tijela li¨enog glave
i otrova smrtno znati¸eljnog...
Če¸nja je sestra dugim uzdasima
valova svjetskih mora
upisanih u kamen...
Če¸nja je tamna, gusta
poput venozne krvi
prosipane u pra¨ini...
Če¸nja je zadnji uzdah
potisnut nje¸no
u magline sazvije¸đa...

Moja zadnja po¨ta je sivo smeđe boje.
Moje zadnje misli su nestali mjehuri.
Moje ruke su uredno slo¸ene poput neupotrebljivog alata.
Moje granice nisu beskonačnost uma nego pragmatika limenog stola.
Moj govor razumiju tek ¨kolovani forenzičari.
Moje oči su nijeme a vri¨tim dok vas gledam pogledom ni¨tavila.
Mojoj smrskanoj lubanji, tek je vjetar ¨aptao mirisima.
Mojoj mami jo¨ nisu ni¨ta rekli.
Moja je utjeha da ćete i vi ¨utjeti o tome...

Ti¨ina je.
Refleksije pomračenja...